Books – Knjige

Kako sam počeo?

Gotovo u neznanju opisao sam kako je moj životni saputnik otišao u bezvremenost.

Po inerciji, ili vođen nekom višom silom i voljom zapisao sam sjećanje o tome kako smo se sreli.

U otadžbini, dok sam završavao njene ovozemaljske poslove, zastadoh 07. oktobra, 2017. na mjestu gdje smo se nekad volili, u Delibatskoj Peščari , i po živom sjećanju na upokojenu suprugu, zapitah se jednog jutra dok je sunce podizalo sumaglicu,

IMA LI LJUBAV KRAJ

Dok se nemirno tlo izmiče i izšarano nebo savija,
tvoj blaženi osmjeh nada mnom se nadvija.
Otišla si spokojno u dubine bezvremena,
da te volim u čarobnom lancu uspomena.

“Vidje li ikad šareno sunce?”
“Ne. A ti duginih boja mjesece?”,
razmjenismo riječi, tako davno a kao juče.
Vrijeme stade. U ljubavi ono ne teče.

Prsten ti stavih na prst prstenaš.
Uzvrati mi, pa nam očita se bračni Očenaš.
Volite se! Volismo se kao drugi niko.
Živite srećno! Djelismo život jednako.

I u dobru i u zlu. Davasmo sebe svom drugu.
Množite se! Rodi ti nama našu drugu.
Na utabanim stazama, našim koracima,
Izgradismo medenu košnicu u oblacima.

Ljubio sam te u njoj zdravu, bolesnu, i cijelu,
uz samopoštovanja, najzdraviju hranu duši i tijelu.
Plesali smo, plesali uz akorde mirne,
toliko da ti djevojačke snove dirne.

Od prvog trena, matica, gospodarica svega si bila,
dok se moja sreća iza tvog jutarnjeg osmjeha krila.
Tvoje bajkovito tijelo, drugačije od ostalih,
učini da se kao tvoj ručni štap ponosno ostvarih.

Dok si lebdila oko mene, kroz život smo prošli,
i kao pčelice kroz bršljen, cvijetni polen kupili.
Odoljevajući zavisti i pohlepi, i svojoj i tuđoj,
branili smo, naših snova, tajanstveni spokoj.

Starost dođe, prije no shvatismo, jaoj,
“Zašto me dovede ovdje?” upita me na postelji zadnjoj.
Otišla si mirno u dubine bezvremena,
da te volim u čarobnom lancu uspomena.

 

Zašto ovo trebam napisati?

Po povratku u naš zadnji dom, u procesu traženja smisla nastavka života, vođen oped nevidljivom rukom, prvo završih njenu internet stranicu sa slikama koje je sa uživanjem uradila i pri tome za svaku me pitala ‘Šta misliš… ?’, tako da sam svaku, više 300, preživio ponovo postavljajući ih na internet.

Radeći to oživljavao sam ju, produžavao naš zajednički život. U isto vrijeme pozdravljao sam se sa njom ostavljajući zapisano da je postojala.

Zamisao da pokušam da napišem, što sam nazvao  ‘Naša obična priča’, postalo je odluka.

Počeo sam da pišem kao dnevnik sjećanja. 

Shvatio sam takođe da je ovo pisanije i dio procesa, prilagođavanja poslije Mirinog odlaska, povratka samopouzdanja i samopoštovanja. Skoro svaka rečenica je zalivena nezaustavljivim suzama.

A onda sam pomislio da možda treba da to pokušam da podignem na neki drugi nivo, jer ima mnogo toga što je bilo u našem životu, što ima simbolička značenja i što može potrajati kao model ili poruka. 

Naš život je bio dovoljno zanimljiv da pisanje ne traži nikakva izmišljanja ili dodavanja. Samo biram što mislim da je važno. Da zapišem sve siguran sam da nemam vremena.

Poslije svakog napisanog poglavlja osjećam olakšanje.

Život Mirin i moj, bio je takav kakav je bio.

Događao se u uslovima kakvi su bili svakoga dana.

Mi smo prolazili kroz njega vođeni odgojem, znanjem i snagom naših ličnosti, ostajući svako svoj, a istovremeno stapajući te dvije ličnosti u jednu osobu sa jedistvenim vrijednostima, do kraja srastajući u jedno biće, jačali, i svako za sebe i zajednički, toliko da prođemo mnogo životnih iskušenja, i uvijek poslije proživimo periode slasti istinske tihe sreće.

Nismo razmišljali od doživljavanju života, o empatijama, ili o percepcijama.

Oboje smo nastojali da svako, svakog dana, obavi ono što se, iako neizgovoreno, od njega očekuje, odnosno da se živi prirodno i normalno.

Živjeli smo samo nastojeći da jedno drugom održimo samopoštovanje, da mu učinimo dan sigurnim, podnošljivim, i po mogućnosti lijepim.

Pišući o tome, iako nastojim da se držim samo istine i činjenica, ja u stvari prvi put doživljavam Naš život kroz “Našu običnu priču”.

Želja, koja mi daje smisao trajanja, je da zabilježim zajednički proživljeno od 02. maja, 1970. do 14. juna, 2017.

Napisao sam listu od nešto preko 400 tema, a potom ih vremenski grupisao:

Prvi tom: do oktobra 1981., datuma kada je Mira ponovo prohodala. (obuhvaćeno ovom knjigom koja je pred Vama).

Drugi tom: do 22. avgusta 1992., dana uspješnog izlaska iz Sarajeva – koncentracionog logora pod zaštitom takozvanih mirovnih snaga UN, protjerani i potpuno opljačkani od sugrađana.

Treći tom: do večeri 14. juna, 2017., kada sam se vratio u stan poslije sahrane i daće – podušja Miri.

Molim Boga da mi da vremena da završim.

Napomena: DRUGI TOM SE MOŽE OČEKIVATI POČETKOM 2021. Ako Bog da.

NAŠA OBIČNA PRIČA – PDF format, click to open!